Vrste vaginalnih infekcija

Najčešće vrste vaginalnih upala su bakterijska vaginoza, Candida vulvovaginitis (kandidijaza) i trihomonijaza, a najčešći uzročnici bakterija Gardnerella vaginalis, gljive roda Candida i parazit Trihomonas vaginalis odgovorni su za nastanak vaginalnog iscjetka, svrbeži, peckanja te neugodnog mirisa u 90 posto slučajeva infekcija.

Candida vulvovaginitis – kandidijaza
Gljive roda Candida se smatraju normalnom vaginalnom florom, ali porast njihovog broja te prodiranje mikroorganizma u površinske epitelne stanice mogu rezutirati vulvovaginitisom. Gljivična vrsta Candida albicans uzrokuje 80 do 92 posto epizoda vulvovaginalne kandidijaze; druga po učestalosti je Candida glabrata.

Svrbež stidnice je dominantni simptom uz kojeg se javljaju pečenje, osjetljivost, iritacija, a može doći i do dizurije i dispareunije. Rodnica i stidnica su crvene i eritematozne, a pojavljuju se ekskorijacije i fisure. Često je prisutan bijelkasti, sirast, gusti iscjedak bez mirisa, grudičast ili priljubljen uz stijenku rodnice.

Nedavna istraživanja dokazuju da je većina infekcija izazvanih ovim patogenom povezana s rastom biofilma. Biofilm je biološka zajednica visokog stupnja organizacije u kojem mikroorganizmi proizvode strukturirane, koordinirane i funkcionalne zajednice. Te zajednice su ugrađene u izvanstanični matriks. Proizvodnja biofilma je povezana s visokom razinom rezistencije na antibiotike i antimikrobne blijekove. Sposobnost Candida vrsta da stvaraju biofilm otporan na lijekove je važan čimbenik u njihovoj rasprostranjenosti i učestalosti u upalama različitih organskih sustava.

Rizični čimbenici za Candida vulvovaginitis
Kod šećerne bolesti i loše regulacije glikemije dolazi do Candida vulvovaginitisa u kojem dominiraju non-albicans vrste kandide. Nadalje, upotreba antibiotika je isto rizični čimbenik, pa se tako često se uz antibiotsku terapiju preporučuje uzimanje laktobacila oralno i/ili vaginalno s ciljem prevencije kandidijaze (premda prema nekim studijama uzimanje laktobacila za vrijeme i četiri dana nakon antibiotske terapije neće prevenirati “postantibiotski vulvovaginitis”). Vulvovaginalna kandidijaza je isto tako češća kod povišenih vrijednosti estrogena, dakle kod upotrebe oralnih kontraceptiva, trudnoće i terapije estrogenima. Žene koje koriste intrauterine uloške, dijafragme i glukokortikoide češće imaju kandidijazu.

Vulvovaginalna kandidijaza tradicionalno ne pripada u spolno prenesene bolesti. To ne znači da se Candida ne prenosi spolnim putem i da vulvovaginalna kandidijaza nije povezana sa spolnom aktivnosti. Primjerice, povećana učestalost kandidijaze bilježi se s početkom stupanja u spolne odnose. Vrsta spolnog odnosa utječe na prijenos, infekcija je češća kod orogenitalnog, a rijeđa kod angenitalnog odnosa. Nije nađena povezanost između kandidijaze i higijenskih navika.

Dijagnoza i liječenje Candida vulvovaginitisa
Dijagnoza vaginalne kandidoze postavlja se na temelju ginekološkog pregleda, određivanja pH rodnice i mikroskopskom potvrdom uzročnika. Kultura na specijalnoj podlozi nije obvezna za dijagnozu ukoliko mikroskopijom potvrdimo kvasce, već isključivo kod žena koje imaju perzistentne i ponavljajuće simptome zato što mnoge od njih imaju infekciju ostalim vrstama kandide koje su rezistentne na azole.

Terapija je potrebna kako bi olakšali simptome. Asimptomatske žene i njihovi partneri ne zahtjevaju terapiju, a čak 90 posto žena ima nekompliciranu infekciju koja se liječi oralnim i/ili lokalnim lijekovima koje nazivamo antimikoticima. Predlaže se jednokratno doza flukonazola i/ili višekratne lokalne terapije u rodnicu (klotrimazol, nistatin, oksitetraciklin, mikonazol, ekonazol). Komplicirane infekcije zahtjevaju dulju primjenu flukonazola u dvije uzastopne doze s tri dana razmaka. Trudnicama se preporučuje imidazol (klotrimazol, mikonazol) vaginalno kroz sedam dana. Ženama s rekurentnim vulvaginitisom (više od četiri epizode godišnje) se predlaže supresivna preventivna terapija koja je bolja nego liječenje individualnih epizoda.

Bakterijska vaginoza
Bakterijska vaginoza (BV) je upala rodnice koju karakterizira narušena vaginalna flora, produkcija hlapljivih amnina te porast vaginalnog pH. Ovaj klinički entitet predstavlja složenu promijenu vaginalne flore sa smanjenim brojem laktobacila i porasta koncentracije drugih mikroorganizama – prvenstveno mikroaerofilnih i anaerobnih bakterija od kojih se najčešće viđaju Gardnerella vaginalis, zatim Prevotella spp., Porphyromonas spp., Bacteroides spp., Peptostreptococcus spp., Mycoplasma hominis, Ureaplasma urealyticum, Mobiluncus, Megasphaera, Sneathia, Clostridiales, Fusobacterium spp. i Atopobium vaginae.

Smatra se da u patogenezi bakterijske vaginoze značajnu ulogu predstavlja biofilm stijenke rodnice kojeg predominanto čini Gardnerella vaginalis. Otprilike 50-75 posto žena s bakterijskom vaginozom nema simptome upale rodnice (asimptomatska upala); u slučaju pojave određenih simptoma to su prvenstveno bijelkasto sivkast, vodenkast, homogeni iscjedak neugodna mirisa po ribi koji se najčešće javlja nakon spolnog odnosa ili tijekom mjesečnice.

Dijagnoza i liječenje bakterijske vaginoze
Kako bakterijska vaginoza u trudnoći može izazvati vaginitis, spontani pobačaj, prijevremeni porod, endometritis, postpatralnu infekciju, upalnu bolest zdjelice (PID) te povećanu pojavnost ostalih spolno prenosivih bolesti, nužno je postaviti adekvatnu dijagnozu. Budući da kultura vaginalnog iscjetka nije korisna u dijagnostici bakterijske vaginoze, dijagnoza na se temelji na zadovoljavanju bar tri od četiri Amsel kriterija: homogeni vodenkast, sivkastobijeli iscjedak koji nježno prijanja uz stijenku rodnice; PH rodnice viši od 4,5; pozitivan aminski test (dodatkom 10-postotnog KOH iscjetku rodnice izaziva prisutnost mirisa poput ribe); prisutnost “clue stanica”.

Lijekovi izbora za tretiranje ovog stanja su derivati 5-nitromidazola kao što su metronidazol, ornidazol i tinidazol, odnosno klindamicin primijenjen lokalno, sistemski ili kombinirano. Za vrijeme liječenja se preporučuje suzdržavanje od spolne aktivnosti ili zaštićeni spolni odnos (kondom). Trenutno je stav struke da treba liječiti i partnera, a uz antibiotsku terapiju se preporuča uzimanje laktobacila oralno i/ili vaginalno.

Trihomonijaza
Protozoarni parazit Trichomonas vaginalis uzrokuje trihomonijazu koja je gotovo uvijek povezana s spolno prenosivim bolestima te se može identificirati u 70 posto partnera zaraženih žena. Učestala je koinfekcija s ostalim spolno prenosivim bolestima i bakterijskom vaginozom. Ako se Trichomonas vaginitis ne liječi može progredirati u uretritis ili cistitis. Klinički se može manifestirati od asimptomatskog nositelja infekcije do akutne i teške upale. Simptomi uključuju pjenušav, purulentan, rijedak iscjedak neugodna mirisa s popratnim žarenjem, pečenjem, dizurijom i/ili dispareunijom. Muškarci su često asimptomatski, ali mogu razviti uretritis. U svakom slučaju, asimptomatski prenositelji infekcije mogu dugo biti ne prepoznati te je teško utvrditi kada i od koga se prijenos dogodio.

Dijagnoza infekcije parazitom Trichomonas vaginalis temelji se na laboratorijskom testiranju, pozitivnoj kulturi, mikroskopskom nalazu (pokretljlivi trofozoiti), ili pozitivnom rezultatu molekularnog testiranja. Niti jedan od kliničkih znakova nije dovoljno specifičan i osjetljiv, stoga se samo na temelju kliničkih simptoma i znakova ne smije postaviti dijagnoza. Molekularno testiranje je standard, ali postoje i brzi antigen testovi te DNA hibridizacija za dijagnostiku infekcije trihomonasom. U prilog dijagnoze govore povišen vaginalni pH, povišene vrijednosti polimorfonuklearnih leukocita i tzv. “clue stanice”.

Kod trihomonijaze se liječe i simptomatske i asimptomatske žene i muškarci, kao i njihovi partneri. Preporučuje se jednokratna doza od 2 grama 5-nitroimidazola (metronidazol, tinidazol). Oralna terapija je učinkovitija od lokane terapije, a jednokratne doze su prihvatljivije pacijentima (osim toga, jednako su učinkovite kao i višekratne doze). Trudnice se liječe s 2 grama metronidazola oralno u jednoj dozi. Kod pacijentica s rekuretnom trihomonijazom treba povećati dozu i trajanju terapije metronidazolom. Pacijente treba uputiti da nemaju spolne odnose do izlječenja, općenito barem 7 dana. Žene s dokazanom i liječenom trihomonijazom bi trebalo retestirati za tri mjeseca.

Klinički sindromi nalik vaginalnim infekcijama
Postkoitalna vulvovaginalna bol i svrbež u principu predstavlja alergiju ili hipersenzitivnost na spermu ili sjemenu tekućinu što se javlja u rijetkim slučajevima nakon spolnog odnosa u obliku vulvovaginalnog crvenila, svrbeža, pečenja i edema. Vaginalni iscjedak je kod ovog kliničkog entiteta rijetko prisutan, a tegobe se javlju odmah ili unutar jednog sata. Većina zahvaćenih žena je mlađa od 40 godina i ima u obiteljskoj anamnezi atopiju. Dijagnoza se postavlja u nedostatku simptoma nakon upotrebe kondoma i pozitivnim kožnim testom.

Kronična bol na mjestu ulaska u rodnicu (introitus/vestibulum) se odnosi na spotanu ili induciranu bol na mjestu ulaska u rodnicu ili pak bol izazvanu lokalnim pritiskom na vestibulum rodnice koja traje dulje od 3-6 mjeseci. Vestibulodiniju treba razlikovati od bolova izazvanih vaginitisom. Vaginalni iscjedak i vaginalna upala su tipične za vaginitis, ali nisu povezani s vestibulodinijom. Candida vulvovaginitis može imitirati lokanu vulvodiniju, al može biti i inicijator tog stanja.

Deskvamacijski upalni vaginitis predstavlja rijedak kronični sindrom nepoznate etiologije koji se javlja u perimenopauzalnih žena. Pacijentice imaju purulentan iscjedak iz rodnice, vulvovagnalno žarenje, iritaciju, bolne odnose te crvenilo stidnice i rodnice. Vaginalni pH je veći od 4,5, a mikroskopski su prisutne parabazalne i upalne stanice.

Perzistentan neugodan miris spolovila javlja se uslijed mliječne kiseline i hlapljivih spojeva sumpora te je generalno blago kiseli.Uporan neugodan miris može ozbiljno narušiti kvalitetu života žene. Teško je odrediti uzrok, ali prvo treba isključiti ne radi li se slučajno o već spomenutoj bakterijskoj vaginozi ili trihomonijazi, zaostalom stranom tijelu, zdjeličnoj fisuri, kroničnoj konstipaciji, inkontinenciji, ili pak jednostavno lošijoj higijeni.

Pruritis s negativnom gljivičnom kulturom jest svrbež koji se može pojaviti bilo gdje u donjem ženskom spolnom sustavu: stidnici, rodnici, perineumu, vestibulumu ili perianalnoj regiji. Može se pojaviti jednostrano ili obostrano, a uzrok može biti upalne i neupalne etiologije. Najčešće svrbež nije povezana s upalom već je riječ od kontaktnom dermatitisu ili iritacijskom dermatitisu zbog sapuna, deterdženata, ovlaživača rodnice, krema, toaletnog papira ili umjetnih materijala. Kod takvog svrbeža u diferencijalno dijagnostičko razmatranje ulaze i razne dermatološke dijagnoze, a uvijek treba isključiti i prekanceroze.

Zaključak
Bakterijska vaginoza, Candida vulvovaginitis (kandidijaza) i trihomonijaza odgovorni su za više od 90 posto infekcija kad se javlja vaginalni iscjedak, svrbež, peckanje i neuogdni miris. Dijagnostika i liječenje razlikuju se ovisno o uzročniku, a uvijek treba isključiti i brojne neinfektivne uzročnike sličnih simptoma.

Članak preuzet sa: https://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/30622/Vrste-vaginalnih-infekcija-bakterijska-vaginoza-kandidijaza-i-trihomonijaza.html#40075

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *